Mobing u Crnoj Gori svjedoka, proizilazi da su isti prijatelji koji se poznaju duže vremena i u slobodnoj su komunikaciji.”85 Vrhovni sud nadalje zaključuje: „Predmetnom tužbom tužiteljica je tvrdila da je bila zlostavljana u periodu od 08.11.2010. do 13.11.2012. godine, dok je prilikom saslušanja pred prvostepenim sudom navela da je u ovom periodu na poslu bila samo mjesec i petnaest dana, dok je preostali period bila na bolovanju. Prednji navodi tužiteljice ukazuju u slučaju da nije bilo zlostavljanja ako ono nije provođeno u dužem periodu i kontinuitetu, te da stoga nema mobinga, jer je to jedan od uslova za njegovo postojanje.86 Stoga, brojne radnje koje tužiteljica stavlja na teret odgovornim licima tuženog ne mogu se smatrati radnjama koje su dovele do povrede časti, ugleda i profesionalnog integriteta tužiteljice, što njen zahtjev čini neosnovanim.”87 Ovakva argumentacija Vrhovnog suda protivna je zauzetom stavu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Špadijer protiv Crne Gore iz novembra 2021, dok gore navedeni navodi iz presude Vrhovnog suda u slučaju tužiteljice K.A.V. protiv Željezničkog prevoza Crne Gore AD govore o odnosu crnogorskog pravosuđa prema zlostavljanju na radu, demonstriranim mizoginim stavovima i arbitrarnosti u donošenju odluka, pogotovu kada su tužbeni zahtjevi za utvrđivanje mobinga usmjereni protiv državnih organa, javnih preduze挃Āa i ustanova, a kao izvršioci mobinga označena odgovorna lica kod tuženih, po pravilu politički delegirani i nedodirljivi partijski kadar. 85 Presuda Vrhovnog suda Rev. br.853/14 od 22.10.2014, str. 3. 86 Ovakva argumentacija Vrhovnog suda je protivna zauzetom stavu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Špadijer protiv Crne Gore, presuda od 9. novembra 2021, predstavka br. 31549/18, str. 95. 87 Ibid. 58